„Okreni se! Pogledaj oko sebe.“ Ali, okrenem se, pogledam, i
tu moja priča i počinje...
Život. Od čega se, zapravo, sastoji život? Mrtva trka koju
vodimo sami sa sobom, sa ostatkom sveta i sve ostalo što nazivamo životom; šta
sve to zapravo predstavlja? Zapitate li se i vi po nekada? Sa odgovorima ili
bez njih, moj pogled na svet i sve ono što se nalazi na njemu uvek će ostati
ono sto je i danas. Bez obzira na to da li je naša koža crne ili bele boje; bez
obzira da li smo Srbi, Hrvati, Bošnjaci.. Ne gledajući veru koja nam je
usadjena od samog rodjenja. Svi mi imamo ono što nam je zajedničko. Svako od
nas je jedna individua. Čovek je samo čestica prašine u okeanu bezvremenosti.
No, svi mi svi mi udišemo isti vazduh, živimo na istoj planeti. Svi mi živimo
život. Nebitno jesmo li hrišćani ili ne. Ako mene pitate, život je jedan veliki
krug. I sve se kad-tad vrati. No, u čemu
je zapravo poenta čovekovog postojanja? Kažu da najbitnije stvari u životu,
zapravo nisu stvari. Slažem se. Osećanja, uspomene, oni mali iskreni znaci
pažnje i ljubavi, osećajnost i sve ono što je nemoguće kupiti novcem. Sve one
male stvari koje su potrebne za srecu, ono malo sto znaci mnogo. To čini život.
To donosi sreću na naša vrata. To je ono što nas čini ljudima.
Upoznajući nove ljude, upoznajem čari života. Saznanje da je
najveća sreća i svrha života zapravo živeti, čini me pomalo tužnom. Šteta je,
jer većina ljudi samo postoji, umesto da živi. No, ne dajte da vas zavaravaju.
Ne živi se samo jednom. Živi se svakoga dana, jednom se umire. I eto, možda,
onda kada se najmanje nadamo pronadjemo odgovore na sva naša pitanja. Dakle,
cilj života i samog postojanja čovečanstva jeste da se živi! Ali, tu ne
prestaje naše traganje. Svaki odgovor sa sobom nosi jos nekolicinu pitanja na
koja treba odgovoriti. Pa zasto bi ovoga puta bilo drugačije? Ako je cilj
života život. Kako onda definišemo življenje? Da li su to samo udisaji i
izdisaji uz povremeno unosenje hrane i vode u organizam, kako bi preziveli? Ne.
Živeti znaci voleti, raditi. Razvijati svoj um i hraniti dusu svakodnevnom
ljubavlju najmilijih. Zivot nije samo, roditi se, odrasti, pa ziveti i odziveti
svoje. Ne. Zivot je ostati poznat i onda kada nismo pesnici, filozofi,
naucnici, matematicari niti bilo koje slavne licnosti. Prioritet je ostati
poznat i u secanju onoga sto ostavljamo iza sebe, svih onih ociju koje ce
nositi u sebi deo nas. Svi smo mi ovo što jesmo i tu gde smo, zahvaljujuci
onima koji su bili tu pre nas. Zahvaljujuci onima koji su ziveli, kako bi mi
nastavili njihovim putevima. Sećam se
kada mi je, kao maloj, deka rekao par reci o zivotu. Nisam razumela ni slovce.
Do danas. Danas kada sam zrelija i pametnija, shvatam sta je zeleo da mi kaze
recenicom: „ Sve sto zivi ima oziljak.“ Kako bismo inace znali da smo zivi ako
ne prezivimo i dobro i lose, ako se ne suocima sa svim sikusenjima koja ruke
sudbine stavljaju pred nama. Zivot se, dakle, sastoji iz niza padova i uspona.
I to je ono sto ga krasi. Nebi li sve bilo monotono da je samo crno ili belo?
Zbog toga i postoje sivila. Zato je tu ceo spektar boja koje sami biramo nebi
li smo upotpunili sopstveni mozaik. Postoje i pobede koje vode u slepu ulicu,
ali i porazi koji otvaraju nove puteve. Zato i postoje ljudi. Kako bi i najtezu borbu, onu protiv sopstvenog srca,
dobili. Postoje dve vrste ljudi. Oni koji zive pravolinijski, stepenik po
stepenik, pouzdano i sigurno, penju se do nekih svojih ciljeva. Ali i oni
drugi, koji čas odlete u nebo, čas ih polupane dižeš sa zemlje i lepiš. U koje
god da sebe svrstate, ne smete dozvoliti da vam korak stane zbog prošlosti.
Jer, priroda je sa namerom svima nama dala oči napred. Zato ne treba gledati u
ono što ostaje iza nas. Neka osmeh bude tvoj kišobran! I, ponekad trebamo i
pasti sa planine kako bismo znali zbog čega se zapravo penjemo. Jer život umire
onda kada se borba završava.
I tako. Crno ili belo, ja idem dalje. Uzdignute glave. I ne
bojte se. Šta god se našlo pred vama, preguraćete. Preživi čovek. Pregrize,
isplace, opsuje... Ali preživi. Jer u
tome je svrha svega ovoga. Celog zivota. Poderanog ponosa, izgrebane duše sa
modricama na srcu. Važno je ići dalje. Ići. Uvek. I jednoga dana kada oluja
prodje, nećete se sećati kako ste je preživeli. Nećete biti sigurni ni da li je
oluja zaista prošla, ali jedno je sigurno. Kada oluja prodje, nećete biti isti
kao pre oluje. Zato, valjda, oluje i postoje. Ali, kada dodje setite se da ima
sunca. Krijemo ga u očima. I nikad nećemo znati odgovore na sva pitanja, a biće
pitanja. No, da bismo bili srećni po nekada odgovori nisu ni važni. Važno je da
smo svesni svoje ljudskosti. Važno je živeti. Padati i ustajati. Važno je ići
dalje. Hodati. Makar i sporo, ali nikada unazad! Hajde da jednostavno živimo.
Ja idem dalje. Koliko god bilo teško. Posle svakog pada ustajem, nikad ne
odustajem. Jača postajem, do kraja ostajem! Sve što me ubija, dočekaću sa
osmehom. I ne stajem onda kada se umorim. Stajem onda kada završim! I da,
skinuću sat sa ruke i baciću ga s nekog mosta u reku. Ne želim da mi jedan
aparatić odredjuje kada je koje vreme i za šta. Ovo je moje vreme! Za sve!
Srećna sam!
Konačno razrešenje, tačka i zaključak priče. I šta posle?
Posle, kao i uvek, život ide dalje. Lakše ili teže? Kako kome. I koliko da
znate, život.. život vam je poput plesnog podijuma. Moraš da naučiš da plešeš
dobro, ponekad i napraviš loš korak, padneš pa ustaneš i ispraviš ga; i sve
tako u krug. I onda, kada pesma stane, znaćeš da si svoj ples odigrao
dostojanstveno, bez obzira na korake. I zeliš biti srećan? Šta te sprečava? A
ja, ja ovde, za sada, završavam sa svojom pričom. Ali ne i sa svojim životnim
plesom. I kada padnem, verujete, nisam pala. Samo vežbam, ustajanje.
Нема коментара:
Постави коментар