"Spretnošću iskusnog lopova otimam ti osmehe trapavo ispuštajući iz ruku sve ostalo."
Dosta vremena mi je trebalo da započnem misiju shvatanja njegovih reči. Koliko li smo samo svemira propustili između tih reči i tišine. Na toj vremenskoj krivini mnogi su sleteli s puta; jer ćutanje zna da pojede vreme! No, par očiju koje sam, nakon tih reči, posmatrala ćutke, u neverici - bio je od onih drugačijih..
Srcem priča, da umiri tuđe srce. Da. Postoje još uvek takvi ljudi. On je od onih, kako da kažem, retkih. U džepu nosi papirne osmehe koji se pretvaraju u stvarne baš onda kada ih veštim pokretom zalepi na moje lice. Trenutak je, kažu, početak priče. Ostatak pišeš sam. Trenutak gde počinje ova priča ispunjen je njegovim pogledom. Nije svako od nas stvoren za ljubavne priče. Ali čudno je to kako za svakoga od nas postoji udica, samo čeka pravi tren! I možda još čudnije kako samo u jednoj osobi stane sav naš mi i nemir! Zaista, čudno.
Volela bih da znam da napišem uzdah. Jedan tamni, duboki uzdah. To sada strašno nedostaje ovde... Sećam se trenutka kada sam poželela da zakoračim u tvoj svet... Rekao si: "Šašavo moje, voljivo..." Smeh koji je pratio te divne reči ucrtao je dubotu liniju u mom sećanju. Nasmejah se a ti me uze za ruke i reče da ceo tvoj svet sada ti je u rukama. Lepo je znati da si nekome nešto, a još lepše da si nekome sve. Od toga trena koračam još smelije, srećnija jer u ruci imam njegovu ruku - onu koja me čvrsto drži čak i onda kada nema svrhe, razloga; i kada nema oslonac za sebe, čvrsto me drži ne obazirući se na posledice. Lepo je kada upakuješ čoveka u nekoliko slova "volim"! I šta još reći o očima boje mora, o rukama koje štit za sve loše upućeno ka meni, a sa druge strane tako nežne u trenucima kada mi miluju dušu. Zarad osobe koju ja pakujem u tih pet slova spremna sam zapaliti sve puteve koji me vode , kako bih osvetlila onaj jedan jedini - do njega. I eto.. Možda je i ovo previše, mada dugujem mu i više - za svaku obojenu jesen, za osmehe i plač od smeha, za sreću i za njegovo postojanje - hvala!
Eto... Jesen je dušu dala za tamno sivi akvarel, za svođenje računa i sakupljanje uspomena za potpalu; a ja baš više volim da neku subotu pogledom obojim u plavo, isprovociram nebo da se presvuče u tvoje oči pa se zajedno radujemo što te ...ma, znaš ono sa srcem; to razumemo samo nas dvoje...
Dosta vremena mi je trebalo da započnem misiju shvatanja njegovih reči. Koliko li smo samo svemira propustili između tih reči i tišine. Na toj vremenskoj krivini mnogi su sleteli s puta; jer ćutanje zna da pojede vreme! No, par očiju koje sam, nakon tih reči, posmatrala ćutke, u neverici - bio je od onih drugačijih..
Srcem priča, da umiri tuđe srce. Da. Postoje još uvek takvi ljudi. On je od onih, kako da kažem, retkih. U džepu nosi papirne osmehe koji se pretvaraju u stvarne baš onda kada ih veštim pokretom zalepi na moje lice. Trenutak je, kažu, početak priče. Ostatak pišeš sam. Trenutak gde počinje ova priča ispunjen je njegovim pogledom. Nije svako od nas stvoren za ljubavne priče. Ali čudno je to kako za svakoga od nas postoji udica, samo čeka pravi tren! I možda još čudnije kako samo u jednoj osobi stane sav naš mi i nemir! Zaista, čudno.
Volela bih da znam da napišem uzdah. Jedan tamni, duboki uzdah. To sada strašno nedostaje ovde... Sećam se trenutka kada sam poželela da zakoračim u tvoj svet... Rekao si: "Šašavo moje, voljivo..." Smeh koji je pratio te divne reči ucrtao je dubotu liniju u mom sećanju. Nasmejah se a ti me uze za ruke i reče da ceo tvoj svet sada ti je u rukama. Lepo je znati da si nekome nešto, a još lepše da si nekome sve. Od toga trena koračam još smelije, srećnija jer u ruci imam njegovu ruku - onu koja me čvrsto drži čak i onda kada nema svrhe, razloga; i kada nema oslonac za sebe, čvrsto me drži ne obazirući se na posledice. Lepo je kada upakuješ čoveka u nekoliko slova "volim"! I šta još reći o očima boje mora, o rukama koje štit za sve loše upućeno ka meni, a sa druge strane tako nežne u trenucima kada mi miluju dušu. Zarad osobe koju ja pakujem u tih pet slova spremna sam zapaliti sve puteve koji me vode , kako bih osvetlila onaj jedan jedini - do njega. I eto.. Možda je i ovo previše, mada dugujem mu i više - za svaku obojenu jesen, za osmehe i plač od smeha, za sreću i za njegovo postojanje - hvala!
Eto... Jesen je dušu dala za tamno sivi akvarel, za svođenje računa i sakupljanje uspomena za potpalu; a ja baš više volim da neku subotu pogledom obojim u plavo, isprovociram nebo da se presvuče u tvoje oči pa se zajedno radujemo što te ...ma, znaš ono sa srcem; to razumemo samo nas dvoje...
Нема коментара:
Постави коментар